Predsednik Ukrajine Petro Porošenko nije ni stigao da potpiše Zakon o izmenama procedure registracije religijskih organizacija, koji je bio izglasan u Vrhovnoj Radi (Narodnoj skupštini Ukrajine) 17. januara,  kada su pojedini srpski mediji, unisono sa ruskima, krenuli da tumače ovaj dokument kao nameru da se otme imovina Pravoslavnoj crkvi Moskovskog patrijarhata u Ukrajini.

Međutim, da su pročitali nacrt zakona,  autori takvih dopisa bi videli, da on ne pravi razlike među veroispovestima i ne deskriminiše nijednu crkvu, a njegov cilj je – pružiti vernicima, koji su se dobrovoljno ujedinili u versko udruženje,  mogućnost slobodnog izbora i pripadnosti bilo kojem religijskom centru, kako u Ukrajini tako i bilo gde u svetu.

Istovremeno zakon reguliše proceduru promene pripadnosti jednoj ili drugoj crkvi, koja se zasniva na demokratskom principu slobode izbora. Odluka o promeni se usvaja dvotrećinskom većinom glasova zajednice.  Štaviše, posebno se štite prava dela građana, koji nisu saglasni sa odlukom većine.

Što se tiče imovine u kontekstu izmene pripadnosti ,  Zakon predviđa moratorijum na otuđenje imovine pre završetka svih procedura u vezi sa promenom pripadnosti.

Nažalost, većina novinara koja je o ovoj temi izveštavala, nije našla za shodno i da pročita pomenuti zakon i dodatno se informiše o njegovom sadržaju i planu primene.

 

„Nije na nama da brinemo o pravnom položaju ukrajinskih raskolnika, ni o tome da im je tim aktom dato manje prava nego što ima kanonska Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije (UPC MP); ono što nas najviše zanima su posledice koje ova politikantska (zlo)činjenja carigradskog patrijarha mogu imati na Srpsku pravoslavnu crkvu“ – ređa lažne „činjenjice“ autor Politikinog teksta, objavljenog 17. januara.

Naime, Beograd ne krije da se plaši da bi po uzoru na Ukrajinsku autokefalnu crkvu mogle da se osamostale i Crnogorska i Makedonska pravoslavne crkve, koje su trenutno pod jurisdikcijom SPC. Zato nije isključeno da se upravo zbog toga srpska crkva na neki način poistovećuje sa moskovskom i ne analizira i prenosi na adekvatan način trenutne promene vezane za osamostaljenje Ukrajinske pravoslavne crkve svesno dovodeći čitaoce u zabludu.

 

Dunja Vasiljević